Kako sam manifestirala naš zajednički život?

Ovo je bio komentar na moj prethodni post, stanem i razmišljam koji je odgovor na to pitanje. Kao što i biva kada želiš odgovor, odgovora nema i nije ga bilo. I sada upravo sada došao je odgovor. Udaljeni smo bili brojnim kilometrima, države su nas dijelile, ali u mislima je bio uvijek sa mnom. Svaki trenutak koji smo provodili zajedno duboko mi se urezao u sjećanje. Svaki dodir... svaki zagrljaj..poljubac... i osjećaj. I stalno bi ih iznova preživljavala u mislima, do trenutaka kada je postalo stvarno...

Na poslu sam znala nebrojeno puta znala odlutati, misli bi mi odlutale u njegov zagrljaj, pogled u njegovim očima, koji mi zaustavlja cijeli svijet i dan danas...Kolegice su pričale, nisam ih čula, tek nakon par njihovih uzvika, reagirala bih. Posao je krenuo nizbrdo, danas znam i zašto. Moje misli nisu bile na poslu. Nisam željela biti tamo, željela sam samo biti u njegovom zagrljaju. Moji prijatelji su u šali znali reći sada kada nam ti odeš za Njemačku.

Plaća mi se sve više smanjivala i došla je do iznosa s kojim se nisu mogle podmiriti osnovne životne potrebe, klima na poslu je postala grozna. Dolazile su žalbe od strane klijenata, sve se jedno za drugim dešavalo i tako je došlo do moje odluke da napuštam posao. Osjetila sam olakšanje, nisam razmišljala što će biti dalje, samo sam se htjela odmoriti....

Znao je da moj posao više nije imao smisla, vožnje 2 sata dnevno za nikakvu plaću. Istodobno sam bila u procesu pisanja teme za diplomski rad što me je dodatno iscrpljivalo. Podržao me u odluci da napustim posao, uzeo je slobodne dane i pozvao me k sebi . Iako nisam željela da uzima slobodne dane, on je rekao da ne želi propustiti niti jedan trenutak koji može provesti sa mnom. 

On mi je bio u mislima i onaj osjećaj koji mi zaustavlja tlo pod nogama...S nestrpljenjem sam iščekivala trenutak kada ću ga zagrliti. Potrčala sam u njegov zagrljaj i nisam ga više puštala. U tom trenutku sam zaboravila sve što sam ostavila iza sebe, posao, faks, Zagreb. Postojali smo samo on i ja...

Sve mi se činilo kao san, ustali bi, zajedno napravili doručak, oprali suđe. Posjećivali smo predivne mjesta, uživali u pogledima, zagrljajima, poljupcima.. Polako se bližio kraj našem tjednu i u jednom trenutku sam ga pitala mogu li ostati ovdje s tobom? Iznenađeno je pogledao i rekao je da. Želio bih to. Nisam ni u jednom trenutku planirala da ću ostati kod njega, ponijela sam odjeće za tjedan dana... 

Sve ostalo se nalazilo u Zagrebu, stan, fakultet i diplomski rad koji je tek trebalo početi pisati. Sjetila sam se svega toga u roku od 2 minute, a on je na to rekao da ćemo pronaći rješenje. Tako je počeo najljepši period moga života, koji traje dan danas...a vjerujem i zauvijek. 

Moj se život promijenio u jednoj noći, jer sam imala osjećaj, osjećaj koji me je odveo tamo gdje sam željela biti. <3

Hvala vam na pažnji, čitanju, dijeljenju i komentarima, do sljedećeg susreta.


Voli vas Marina <3 
























Share on Google Plus

About Unknown

This is a short description in the author block about the author. You edit it by entering text in the "Biographical Info" field in the user admin panel.
    Blogger Comment

0 komentari:

Pokreće Blogger.