Ljubav između nas je bila jača od svega i tu razum nije imao šanse....

I tada je otišao. Sve se činilo kao neki san. Samu sebe sam uvjerila da je to gotovo. On živi u drugoj državi, prevelika udaljenost između nas, nema smisla. Nisam vjerovala u veze na daljinu, nisam ni željela vezu. On se je javio odmah prvu večer kao što je rekao, ali sam imala poteškoća sa skype-om, odustala sam, bilo je to već u kasnim večernjim satima. 

Dogovor je bio da se vidimo drugi dan na skypeu i tako je i bilo, upoznavali smo se sve više, učio me je engleski, nismo pričali o nama neko vrijeme, zabavljali smo se i zaboravljali na vrijeme. Ostajali smo satima na video pozivu, dok nam ne bi bilo krajnje vrijeme za spavanje. Prošlo je skoro mjesec dana, rekao mi je da želi doći u Hrvatsku. Imala sam osjećaje prema njemu, ali moj razum je rekao: "Ne, neće biti ništa između nas to je prevelika udaljenost, nema smisla, nađi si curu u Njemačkoj". 

Borba razuma i srca je nastupila, imala sam osjećaj kao da sama sebi nisam dala disati, kao da plačem u duši. Njegov odgovor me je još više pogodio: "Kako ti želiš, ja sam sretan, ne želim drugu curu". Komunikacije između nas taj dan nije više bilo, pomislila sam da mi se neće više javiti, iako bi svaki dan razgovarali porukama i navečer uživo preko Skypea, dva dana se nije javljao. Meni su se ta dva dana činila kao vječnost, počela sam se pitati zašto sam mu uopće to odgovorila, zašto bježim od njega, što radim?... 

A on, on je imao samo malo više obaveza i nije se stigao javiti dva dana. Razgovore smo nastavili kao uobičajeno, njemu je ubrzo stigao poziv od prijatelja da dođe u Graz, a moje srce je tada bilo jasnije nego ikada. Nije više postojao razum, kao da je nestao. Kad srce kaže da, razum više ne postoji. Nisu me više zanimali realni razlozi, samo sam ga željela vidjeti, ljubav između nas je bila jača od svega i tu razum nije imao šanse. 

Odlučila sam da idem u Graz i da ga moram vidjeti, nagovarala sam prijateljicu da ide sa mnom, ali nije željela. Posao, obaveze, faks, sve to su joj bili razlozi. Meni svi ti razlozi više nisu bili prepreka. Znala sam što želim i tu ništa nije imalo šanse da me spriječi u tome. Proveli smo predivna dva dana u Grazu. Advent u Grazu i nas dvoje. Čarolija na svakom koraku. 

Drugi dan smo posjetili Velden, grad koji me je oduševio. Slučajno smo završili u casinu, izgubila sam neki ne značajan novac. To je bio moj prvi susret s casinom, također i posljednji. Nikada mi se nije sviđalo bilo što povezano s tim mjestom.

Bližio se kraj tome danu, sutradan je slijedio naš rastanak. Večer prije napravili smo koktele i uživali. Nisam mislila što će biti poslije. Vrijeme je samo tako proletilo i došlo je vrijeme rastanka. 

Dogovor je bio da provedemo Novu godinu u Njemačkoj nas četvero, bližila se polako i Nova godina, kupili smo karte sve je bilo spremno. U mislima sam već bila u Njemačkoj, ali to nije bilo tako, prijateljica se je svake sekunde predomišljala da li bi išla ili ne bi. Njeni roditelji su bili zabrinuti, dobro da me nisu tražili njegov broj cipela. Sve moguće užasne scenerije su oni vrtjeli u glavi. Moji roditelji su oduvijek bili različiti, mama je sve moje odluke podržavala, a tata se gotovo s nijednom mojoj odlukom nije 
slagao. 

Nisam ih ja nikada ni pitala da li nešto mogu ili ne mogu, punoljetna sam i već sam odavno živjela samostalno, imala sam svoj novac, nisam smatrala da trebam njihovu dozvolu za bilo kakvu odluku. 

Na kraju krajeva to je moj život. Moj tata je bio užasno ljut, svašta mi je izgovorio, došla sam kući kako bi se lijepo pozdravili prije moga puta, a on je na sve moguće načine želio spriječiti moj posjet Njemačkoj. Na odlasku mi je rekao da nikuda ne idem da zaboravim na to, a ja sam odmahnula rukom i rekla u sebi: "Nema šanse da me itko spriječi da idem na taj put." 

Došao je i taj dan kada putujemo, bilo je 10 sati ujutro, sjedim na poslu, pišem poruku njemu da jedva čekam da dođem, već sam u mislima otputovala i zove me mama. Da li imaš osobnu? naravno da imam. Pogledaj u novčanik. U tom trenutku mi je došao mrak pred oči. Kada sam shvatila, da osobne nemam i da bez nje ne mogu nikuda.


Hvala vam na pažnji, čitanju, dijeljenju i komentarima, do sljedećeg susreta.
Voli vas Marina.






Share on Google Plus

About Unknown

This is a short description in the author block about the author. You edit it by entering text in the "Biographical Info" field in the user admin panel.
    Blogger Comment

2 komentari:

againbor.blogspot.com kaže...

To je ljubav nema daljine, nema religije,nema rase...svi smo ista bica u Univerzumu defintivno...za ljubav vredi zivjeti..se .pozz

Unknown kaže...

Slažem se <3 <3 Stefani :*

Pokreće Blogger.